Duško Novaković: KLUPE NENAGRAĐENIH


Duško Novaković: KLUPE NENAGRAĐENIH
2008, poezija, 153 str.

Cena: 200 RSD
*Ovo izdanje je trenutno na rasprodaji: http://www.facebook.com/media/set/?set=a.120185638098773.21183.100003220130915&type=3

Duško Novaković: BENCHES OF UNAWARDED ONES
2008, poetry, 153 pages
Language: Serbian

Price: 200 RSD
*This book is currently on sale: http://www.facebook.com/media/set/?set=a.120185638098773.21183.100003220130915&type=3


Koliko god ga nosile, a neretko i razdirale snažne emocije, Duško Novaković im u tvorbi pesme nikada ne podleže u meri koja bi ga odvela u bilo koju krajnost ili negativnu strast. Naprosto je fascinantan taj si-gurni, retorički eksplozivan, koloritno iznijansiran, misaono utemeljen, akrobatski hod iznad različitih ponora i ponornih mogućnosti, opasnosti zastranjivanja, eventualne mržnje, besa, osvetoljubivosti, neobjektivno-sti, razornog cinizma, i ta ljudska veličina kojoj nijedna strast nije strana, a ipak opstojava u prostorima razumne ravnoteže, plemenitosti, dobrote, odanosti neuhvatljivim senkama ideala, vere, nade. U jednom intervjuu je pesnik besprekorno formulisao svoju specifičnu poziciju, misleći na ljubavnu poeziju kakvu ispisuje u segmentima svake svoje knjige, ali vrlo prihvatljivu u definisanju celokupne svoje ličnosti i stvaralačkog odnosa prema svetu. „Ja pripadam... skupini gorkih muškaraca, sklonih elegičnim stanjima... Moj princip je – princip patnje. Možda je on anahron u odnosu na moderna shvatanja... ali ja tu vidim, sebe vidim, kao čuvara nekih starih amuleta, koji će kad-tad nekome zatrebati, budući da se još uvek, kao duše, ogledamo u drugim dušama.“
Ljiljana Šop


Duško Novaković (1948, Podgorica), studirao je jugoslovensku i svetsku književnost na Filološkom fakultetu u Beogradu. Kako sam kaže, u jednoj belešci o sebi, područje Egejskog mora, Solun i njegova okolina, ostrvo Tasos, gde su živeli njegovi preci po očevoj liniji, gradić Strumica na jugu Makedonije, gde je rođen njegov otac, potonji pilot-telegrafista u Engleskom kraljevskom vazduhoplovstvu za vreme Drugog svetskog rata, Podgorica u Crnoj Gori, odakle potiče pesnikova majka, Ksenija Cicvarić Bracović, jedna od najpriznatijih interpretatorki crnogorskog, srbijanskog i muslimanskog melosa u drugoj polovini prošlog veka, te Beograd u kome Novaković već više decenija živi i pesnički deluje, sve su to one spoljne geografske koordinate iz njegove biografije, unutar  kojih se prepliću događaji i sudbine iz života njegovih roditelja (selidbe, šikaniranja, hapšenja, logorske godine oca koga je prvi put video u sedmoj godini...), sve je to ostavilo traga i u njegovoj poeziji – svojevrsnom analogijom vlastite sudbine sa mitom o Odiseju i Penelopi, odnosno najmlađem iz ovog trojstva – Telemahu.
    U tom smislu, jedan deo Novakovićeve poezije, još od prve objavljene knjige, jezički i tematski, brižljivo je fokusiran na pojam Haosa, posebno onog istorijskog koji je, kaže pesnik, imanentan skoro svakom vremenu, a ukazivanje na njega nije ništa drugo nego svedočenje, sticanje valjanog alibija za poeziju povišene svesti (i emocija!), da nije pristajala na ćutanje „kad su ljudi pretvarani u svinje“. Problematizovanje ideološkog sumraka svog doba i egzistencijalne teskobe u njemu, ali i drugih brojnih, razarajućih obmana kolektiviteta i pojedinaca, na način koji odudara od klasičnog poimanja lirike (da je ugodna uhu),  posebno kad je reč o asocijacijama i fenomenu njihovog dovođenja u ravan poetičke logike, svrstali su Novakovića u pesnika antologijske ozbiljnosti. Njegovo dosadašnje pesničko delo kritika vezuje za jedan od najdominantnijih pravaca u savremenoj srpskoj poeziji, za verizam koji je amalgamiran irealizmom, sarkazmom, ironijom i posebnom vrstom groteske, učinilo Novakovića istaknutim reprezentom savremene srpske poezije.
    O stvaralaštvu ovog autora sačinjen je zbornik radova: Poezija Duška Novakovića (Novi Sad, Matica Srpska,1999), i publikacija Duško Novaković – Disovo proleće (Čačak, Gradska biblioteka  V. P. Dis, 2003).
    Duško Novaković je do sada objavio sledeće zbirke poezije: Znalac ogledala (Beograd, KOS, 1976), Poderotine na vreći (Beograd, Prosveta, 1979), Sati i životinje/ Sati i životni (dvojezično, na srpskohrvatskom i makedonskom jeziku, preveo na na makedonski Rade Siljan, Skoplje, KOM, 1980), Nadzornik kvarta (Beograd, BIGZ, 1982), Dijalog o nemaru (Beograd, Prosveta, 1986), Hodnikom (Beograd, BIGZ, 1991), Znalac ogledala i pridružene pesme (dopunjeno, drugo izdanje prve knjige, Beograd, KOS, 1995), Stacionarije – pesme rata i mesečarenja (Beograd, Na-rodna knjiga, 1998), Izabrao sam Mesec (izbor, Čačak, Gradska biblioteka V. P. Dis, 2003), Dostavljeno muzama (Beograd, Srpski PEN centar, 2005), Bioskop Lemijer/ Cinema Lumiere (dvojezično, na srpskom i francuskom jeziku, preveli na francuski Boris Lazić, Ljiljana Hubner Frezije i Rejmond Frezije i Emilija Cerović Mlađa Beograd, Srpski PEN centar, 2007), Tupan i njegov pedagog (Zaječar, Matična biblioteka Svetozar Marković, 2007).
    Nagrađen je za svoj pesnički rad nagradama: Milan Rakić, Mlada Struga, Branko Miljković, Zmajevom i Disovom nagradom te nagradama Danica Marković, Vasko Popa i Risto Ratković.
    Novaković se bavi prevođenjem poezije i proze sa makedonskog jezika. Objavio je Antologiju savremene makedonske poezije (Cetinje, Otvo-reni Kulturni Forum, Crnogorsko društvo nezavisnih pisaca, 2002) i preveo nekoliko samostalnih knjiga savremenih makedonskih pesnika.
    Bio je učesnik i gost  poznatih svetskih festivala poezije, a održao je predavanje o savremenoj poeziji u nekadašnjoj Jugoslaviji, na univerzitetu Tagora u Indiji, 1984. godine i o poeziji Vaska Pope (svetska recepcija), na Odseku za slavističke studije na Bečkom univerzitetu, 2008. godine. Zastupljen je u brojnim domaćim i stranim antologijama, a veliki američki pesnik srpskog porekla, Čarls Simić, odnedavno nastoji da i američke ljubitelje poezije upozna sa Novakovićevim stihovima.
    Duško Novaković je jedan od inicijatora i osnivača Srpskog književnog društva i član je Srpskog PEN centra. Živi u Beogradu.    


Нема коментара: